Reklame


Volela bih da sestra i ja imamo svoju sobu... i krevete. I zavese na prozorima: A da u ormarima bude lepo složena odeća. I da moja braća imaju toplu sobu gde mogu da uče i igraju se. I kupatilo, da mogu češće da se okupam - kaže Milica Dramićanin, koja sa petoro braće i sestara živi u uslovima nepojmljivim njihovim vršnjacima u gradu.
Za njih je vreme stalo: Nepojmljiv život u raspaloj brvnari
Šestoro dece porodice Dramićanin, na obroncima Golije, željno sanja topli dom. Dok se drugi mališani raduju snegu, oni strahuju... Jer zima u brvnari, na hiljadu metara nadmorske visine, asocira na promrzline, na mraz i inje koje im zorom zalepi trepavice.

  • Ukoliko želite da pošaljete novčanu pomoć ili pomoć u robi, kliknite OVDE.
  • Pomoć možete uplatiti na dinarski račun:
2750010221949709 90 - rsd
Societe Generale Srbija, Beograd
  • Možete poslati i SMS na broj 2552
  • Za više informacija pozovite 011/333-4-528

Drvo se na kući rasušilo i vetar šiba na sve strane na minus 20, a šupljine zatvaraju kartonima i starim krpama da se ne smrznu.

Težak život na planini ugasio im iskru u oku: Braća Dramićanin

Greju se stisnuti jedni uz druge oko starog šporeta. Od šestoro mališana, petoro je sa manjim problemima u razvoju. Najstariji sin Dragovan ima sedamnaest godina, a najmlađi Ivan četiri. Tu su još Dragana (16), Mirjana (15), Budimir (13) i Miloš (6). Gordana, majka ove dece, osoba je s invaliditetom. Otac Milutin ima pedeset četiri godine, bez posla je, a od poljoprivrede jedva zarađuje da se prehrane.

Da li će moja pomoć stići na pravu adresu?

Blic fondacija se zahvaljuje svim ljudima dobre volje koji žele da pomognu ugroženoj deci Srbije. Nažalost, zbog zakonskih ograničenja nismo u mogućnosti da donatorima omogućimo davanje adresa ili brojeva telefona ugroženih porodica, jer su to lični podaci. Naš rad je u potpunosti javan i svako ko udluči da pomogne deci može proveriti da li je pomoć stigla na pravu adresu.
Pridružite se i vi našoj akciji. Srce za decu!

Garderobu koju dobiju od Crvenog krsta i Društva za dečju i cerebralnu paralizu kače na konopce raširene u sobi. Prošle godine zahvaljujući ovim organizacijama kuća im je malo izolovana, ali sve je to samo kap u moru.

Jedina Ivanova želja je da ima toplu sobu
Čokoladama i voću raduju se iskrenim dečjim žarom, iako im je težak život na planini ugasio iskru u oku. Na 40 kilometara od grada za njih je vreme stalo.

- Voleo bih kada bih mogao da idem u Ivanjicu, da vidim drugu decu, da se družimo - kaže Miloš, koji je napunio šest godina.

On i njegova braća raduju se svakom ko pokuca na vrata njihovog doma. Brat Budimir je bio jedini đak u školi u Vučaku. Omiljen i vragolast, stalno je zbijao šale. I danas kada ga pitate koji je glavni grad Srbije, on kaže:

- Moj Vučak.


Iako žive u najudaljenijem selu u ivanjičkoj opštini, bez osnovnih uslova, ovi mališani imaju želju da probaju sve kao i njihovi vršnjaci: čokoladu, „koka-kolu“, vožnju autobusom, a iznad svega da imaju svoj krevet, kupatilo i ormar. Otac Milutin je tužan što svojim mališanima ne može da obezbedi bolje uslove. Kaže, trudi se maksimalno, ali... 

- Kada bih mogao da im obezbedim kupatilo i toplu vodu, ali ne može se, mnogo usta treba nahraniti, jedva mi to polazi za rukom - jada se Milutin.

Stolovi i stolice se raspadaju, u sobici furuna, mali kredenac, bez polica za posuđe, ostave za hranu. Školski ranac okačen na ekseru iza vrata. Knjige pored kreveta na podu. Televizor, kakav-takav, radi. Četvoro dece ide u seosku školu, i do nje putuju oko tri sata peške, po kiši i snegu, uz šumu gde su lisice i vukovi domaće životinje.


Uplašili se automobila


U dnevnom centru „Sunce“ u Ivanjici kažu da je petoro mališana porodice Dramićanin uključeno u „Predah vikend program“, koji sprovode Društvo za cerebralnu paralizu, Crveni krst i Osnovna škola „Milinko Kušić“.

- Decu smo mi prvi put doveli u grad. Plašili su se automobila, velike vode, tj. reke. Prvi put su se okupali u kupatilu, za WC šolju su mislili da se tu peru ruke, prvi put su jeli banane, kivi i pavlaku i prespavali u krevetima sa čistom posteljinom. Od petka do nedelje njihov život je dostojan dečjem, ali nedeljom se vraćaju u kuću koja nema izolaciju, kupatilo, vodu, ormare, stolice i gde su higijenski uslovi loši.... Sve ovo se, nažalost, dešava u 21. veku - kažu u ovom centru.

0 коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.