Reklame

Ako zaista verujete da su „arapske revolucije“ spontani izraz narodnog nezadovoljstva ili, pak, da je Sarkozi zaista rukovodio vazdušnim operacijama protiv Gadafija - onda i ne bi trebalo da dalje čitate ovaj tekst. To ne znači da potcenjujemo ulogu Pariza u svrgavanju libijskog pukovnika, da umanjujemo postojanje verskih i plemenskih rivalstava koje eskaliraju u sukobe u regionu, niti da previđamo veliki značaj socijalnog i ekonomskog nezadovoljstva na Bliskom istoku: činjenice o stepenu nezaposlenosti mladih (Egipat 25%, Tunis 30%, Libija oko 30%, Jemen zastrašujućih 43%), demografski rast nasuprot nedostatku prirodnih resursa (sem energenata) i vode, manjak hrane i drastičan skok njenih cena – govore nam same za sebe.
Javne i tajne operacije destabilizacije 
Sve to, ipak, nije novost u arapskom svetu: protesti zbog poskupljenja hrane dešavali su se u Egiptu 1977, 1986 i 2008, a u Tunisu 1984 i 2008. godine, pa nisu doveli do revolucionarnih prevrata. Međutim, poslednje poskupljenje hrane na svetskom nivou u periodu april 2010-april 2011. godine što je dovelo do rasta cena u proseku od oko 36% (pšenice 77%) u islamskim zemljama, bilo je direktno posledica špekulacije Goldman Saksa cenama hrane, pre svega žitarica putem emitovanja fjučersa za hranu koja nije bila još ni zasađena, kao i veštačkim povećanjem potražnje. Imajući sve navedene okolnosti u vidu, naša namera je da pokušamo da predstavimo neke „podzemne“ aspekte „arapske pobune“ i njihove teško raspoznatljive posledice i ciljeve o kojima se manje govori - a koji su mnogo značajniji od onih o kojima bučno govore zapadni mediji zasenjujući prostotu globalizovanih masa.


Kao u slučaju manipulacije cenama hrane od strane globalističkih finansijskih mešetara kojima je socijani revolt zbog pada kupovne moći stanovništva dobio presudan impuls - i iza većine drugih lomova u arapskom svetu stajale su manje-više otvoreno zapadne sile, njihovi mediji, državne institucije i multinacionalne kompanije. Svakako, neki vidovi nezadovoljstva desili bi se i bez zapadnog mešanja i potpirivanja „revolucija“, ali je sigurno da to ne bi pogodilo gotovo čitav arapsko-muslimanski svet, naročito ne u ovakvim razmerama koji prete trajnim ratnim i haotičnim stanjem u desetini država.

Osim tog prikrivenog finansijskog i diplomatskog delovanja imali smo priliku da pratimo i ono „javno lice“ zapadne igre destabilizacije targetiranih država. Kroz navijačko delovanje medija, kroz internet aktivizam, kroz finansiranje nvo sektora, kroz diplomatske pritiske, a ako zatreba i bombama - „podsticane“ su „obojene arapske revolucije“ i „pomagani“ prevrati u državama u kojima vladaju posve različite prilike i istorijski rivaliteti, a sve u cilju novog prodora globalističkih imperijalnih težnji predvođenih posustajućom supersilom otelotvorenoj u SAD. 

Hijerarhija motiva i interesa

Ostali svetski igrači su bili potpuno zatečeni ovom postmodernom pustinjskom „ofanzivom“, pogotovo njenim novim „pojavnim“ oblikom u kome se, sem kad je neophodno, izbegavala direktna vojna intervencija. Veći deo posla se prepuštao „podizvođačima“ zarad dobijanja parčeta (pod)interesne sfere uticaja. Tako je Amerika u svojevrsnom globalnom „autsorsingu“ prepustila procente buduće moći i zarade svojim „saveznicima“ – u slučaju Libije to su Sarkozijev koncern i severnoafrički radikalni islamisti. Poruka tako definisanog „novog modela“ rešavanja problema u svetu bila je jasna – „svako ko ne sluša, mogao bi proći kao Gadafi“.

Sledeća stvar koja je vidljiva golim okom vezana za „arapske promene“ su različite konfiguracije zapadnih interesa u pojedinim arapskim zemljama što su uzrokovale odluku da se „podrže“ nove, prevratničke „demokratske“ snage. Negde je to bio strah od kineskog kapitala (najviše u severnoj Africi) što je, na primer, presudno uticalo na cepanje Sudana na dva dela. Drugde je to bila namera da se pojedine kompanije dočepaju nafte ili pak novčane mase deponovane u zapadnim bankama koje su bile neophodne globalnim špekulantima da pokriju svoje dugove nastale na berzanskoj „rulet ekomnomiji“. Na drugim mestima su bili drugi ekonomski i korporativni interesi u igri. 

Pored nespornih i u različitim slučajavima različitih ekonomskih motiva i interesa, verujemo da su „arapskim revolucijama“ bili značajniji interesi strateške prirode. Ne treba prenebregnuti bojazan da bi „drugi razorni talas“ finansijskog cunamija koji počinje upravo ovih meseci da udara od atlantske obale mogao izazvati talas nelojalnosti kod dosadašnjih saveznika, kao i novi nivo drskosti „otpadničkih država“. Amerika bi tada, zabavljena svojim jadom, bila prinuđena da privremeno napusti pojedine stečene pozicije u svetu. To bi, gotovo automatski, izazvalo jačanje rivalskih država i njihovo „uskakanje“ u novonastali bezbednosni vakuum. Na primer, pomaljajući savez kineskog kapitala i ruskog energetsko-bezbednosnog uticaja bio bi perspektivi sasvim dovoljan da neke države ove osetljive regije dugotrajno izvuče iz atlantističke sfere dominacije. Sve to bi, posledično, mogao biti zarazan primer „dekolonizacije“ koji bi i sledile mnoge zemlje u različitim svetskim regionima zahvaćenim globalnom ekonomskom krizom. 

Maglovitost krajnjeg cilja „arapskog proleća“

Pored uočenog „preklapanja“ zapadnih korporativnih, bankarskih, političkih i strateških interesa oko potrebe za izazivanjem prevratničkog talasa i haosa u arapskom svetu, čak ni sve te „združene“ težnje ka njihovom ostvarivanju nisu dovoljne da objasne zašto je ove godine gotovo čitav arapski svet, praktično od Alžira do Pakistana (sa indikativnim izuzetkom Irana), našao u pobunama, socijalnim nemirima, građanskim ratovima i globalističkim, neokolonijanim intervencijama. Jednostavno, čak ni ukupan splet ekonomsko-političkih i geostrateških interesa i njihovo dosezanje nisu dovoljni da objasni delovanje odlučne volje koja iz mesec i mesec, jednim neverovatnim tempom, raspiruje nova žarišta sukoba u arapskom svetu. U javnost su, i pored gvozdenog stiska politički korektnih medija, „pobočno“ procurile informacije se da su odluke o rušenju arapskih režima donesene znatno ranije, mnogo pre 2008. godine i prvog talasa krize koja je uplašila mnoge na Zapadu. 

Tu tezu potvrđuje i izlaganje nama dobro poznatog, penzionisanog generala Veslija Klarka na promociji svoje knjige 3. oktobra 2007. godine u San Francisku, koji je izjavio kako je od jednog svog kolege u Pentagonu, neposredno posle 11. septembra 2001. godine, saznao da je vojni vrh SAD dobio zadatak da u narednih pet godina napadne ili svrgne vlade u sedam muslimanskih država. On mu je rekao „počećemo sa Irakom, zatim na red dolaze Sirija, Liban, Libija, Somalija, Sudan i Iran“. Većina zemalja sa „spiska za odstrel“ već su doživele spoljašnje udare ili unutrašnja previranja i „spontane revolucije“, dok nemali broj drugih država u tom delu sveta preživljava teške dane, na ivici su društvenog kolapsa.

Čini nam se da ono što po pravilu ostaje nejasno analitičarima širom sveta koji zapadnu spoljnu politiku vide kao pretežni izraz „racionalnih“ političko-ekonomskih i strateških interesa - je odgovor na pitanje: zašto su se na udaru uglavnom našli režimi koji su ili bili proamerički, ili su, pak, u poslednje vreme bili skloni ka velikim ustupcima u odnosu na američke zahteve? Ne zaboravimo da je i ostareli libijski pukovnik najveći deo svojih petrodolara deponovao kod zapadnih bankara, da je celu deceniju revnosno pomagao Sjedinjene Države u lovu na teroriste i bio krajnje kooperativan na brojne druge načine – pa je, ipak, i on stavljen na „listu za odstrel“. Još očigledniji su primeri vlastodržaca u Tunisu, Egiptu i drugim arapskim državama koji su tokom cele svoje vladavine bili promaerički nastrojeni, a koji su se našli u čudu suočeni sa talasom narodnog nezadovoljstva otvoreno podržavanog od strane američke države, obaveštajnog i nevladinog sektora te sveprisutnih globalnih medija i grupa formiranih na društvenim mrežama na internetu. 

Postalo je opšte mesto ukazivati kako su pojedine „revolucionarne vođe“ školovane na Zapadu; kako su prolazile „otporašku“ obuku u Evropi ili SAD, te da su njihove nvo direktno finansirane od zapadanih provladinih fondova i otvoreno podržavane i promovisane od strane anglosaksonskih medija. Simptomatičnije je, a to govori i o kratkom pamćenju hipnotisanih globalnih masa, kako su, kada su prilike to zahtevale, severnoafričke frakcije međunarodne islamističke mreže Al Kaide u zapadnim medijima bukvalno preko noći ponovo prikazane kao „dobri momci“ koji se bore protiv omraženog „diktatora“ Gadafija čime isti ponovo, po ko zna koji put (od Afganistana osamdesetih preko Bosne devedesetih) nastavljaju da odrađuju prljave poslove na terenu zarad širih interesa Vašingtona. 

Upravo veliko i krajnje agresivno, globalno angažovanje vojnih, obaveštajnih, nvo i medijskih kapaciteta u tako širokim razmerama a sa ciljem izazivanja haosa u velikom broju zemalja, na veoma velikom prostoru, govori u prilog našoj zapitanost o nemogućnosti da se ovako široki „geopolitički zahvat“ može u potpunosti objasniti samo materijalnim interesima, pa ni strahom da bi finansijski kolaps Zapada mogao promeniti geopolitičke odnose u svetu. 

Održanje i širenje ugrožene moći drastičnim sredstvima u drastičnim okolnostima globalne krize širom sveta samo je deo odgovora koji nam se nameće. Jer, kada je u pitanju globalna moć - ona u svojoj suštini, ma koliko to bilo prikrivano - ne potpada pod racionalne kategorije koje se mogu jasno definisati i „interesno kvantifikovati“. Mogu američki (neo)realisti pisati tone knjiga i knjiga o racionalnom definisanju spoljne politike kao borbe za moć: jasno je svakom ko iskreno teži da sagleda „žudnju ka moći“ da tu nije reč samo o interesima, već o opasnoj psihološkoj opsesiji (tj. strasti) da se svet može kontrolisati u okvirima svojih utopijskih projekcija i planova. Ako je moć kao vid kontrole istovremeno i imperativ i smisao života (pa i politike) u ovakvom viđenju sveta - sve što uvećava i čuva postojeću moć smatra se za opravdano i korisno. Iz takve perspektive - podsticanje pobuna, ratova i haosa u brojnim zemljama predstavlja tek jedan instrument u funkciji moći koja se modifikuje na globalnom polju. Moć postaje sama sebi svrha i neka vrsta imperijalnog kulta kome služe državni, korporativni, intelektualni i medijski žreci. 

Istorijska analiza i idejna sinteza

Sledstveno, nameće nam se neizbežno pitanje: ako atlantistički establišement (ili pak malobrojna oligarhija moći) veruje da bi izazivanjem haosa u brojnim regionima širom sveta ojačala svoju moć ili je pak sačuvala – zašto je za to pre svega odabran baš arapski i bliskoistočni svet? Pokušaj odgovora na ovo izuzetno značajno pitanje nesumnjivo zahteva drugačiji pristup, znanja i uvide od uobičajenih analiza interesnih silnica i strateških pravaca anglosaksonske politike kojima poslovično pribegavaju eksperti međunarodnih odnosa i geopolitike. 

Pokušaj naznačenja odgovora iziskuje napor ka dubljem društveno-istorijskom, pa i intuitivnijem uvidu u nekad vidljiva a nekad prikrivena društvena i duhovna strujanja i silnice što pokreću ljude i države na ratove i revolucije. Na prvom mestu nam je neophodna istorijska analiza geneze zapadne civilizacije, a zatim idejna sinteza nekih od unutrašnjih pokretača ljudskog delanja, i onih racionalnih i onih iracionalnih. 

Rodno mesto Zapada i njegove civilizacije nije početak moderne epohe, koja predstavlja tek period njegovog stasavanja i sazrevanja. Zapad je rođen u duhu katoličanstva i krstaških ratova. U njegovom okviru je nastao proto-moderni zapadnoevropski čovek koji nastoji da gospodari svetom i prirodom, da racionalno definiše i prirodno i natprirodno. Njegova bazična težnja je da pokori svet, da dosegne nebo i obuhvati beskraj: sholastičko dokazivanje i prozelitizam, ka nebu stremeće katedrale i krstaški ratovi rani su spomenici i pokazatelji ove žudnje ka moći. Pogledajmo na tren krstaše: njih pokreće opsesivna težnja da osvoje Jerusalim; u njihovim očima on je geografski centar, pupak sveta. Ko vlada centrom sveta – vladaće i svetom, svim njegovim morima i kopnima. Vizantijskom caru i celom pravoslavnom Istoku tog doba bila je krajnje čudna ova opsesivna težnja za osvajanjem Jerusalima i Svete zemlje. Kada su prvi krstaši prolazili kroz Carigrad i objašnjavali sa kojim se ciljem upućuju ka Jerusalimu, Vizantinci su se, budući da su dobro poznavali stanje u svojim nekadašnjim istočnim provincijama, čudom čudili ovakvim težnjama - pošto je u njihovim očima osvajanje Svete zemlje ognjem i mačem bio istovremeno iracionalan, bespotreban i krajnje nerealan poduhvat. Zato su Vizantinci krstašima, videvši njihovu rešenost, predložili nešto umereniji, realno dostižan cilj – da zajednički zauzmu Antiohiju koja se nalazila nedaleko od vizantijskih granica, gde je još uvek živeo značajan deo hrišćanskog stanovništva. Zapadni krstaši su to odbacili kao besmislicu. Pokazalo se da su, mada su obe strane doživljavale sebe za hrišćane, pravoslavni Romeji i krstaški Latini imali sasvim različit odnos prema Jerusalimu. Prvi su u njemu pre videli istorijsku svetinju iz koje je potekla „prava vera“ kojom se, bez obzira na postojeće političke prilike, može živeti „uvek i svuda“, a drugi nekakav mistični, gotovo okultni „sveti gral“ koji se mora zadobiti jer donosi moć i slavu u svetu. Možemo samo zamisliti kako su tek Vizantinci gledali na paravojsku verskih fanatika (poput one „prosjačke“ pod komandom krstaškog prvaka, Petra Pustinjaka) što su bili ubeđeni da će, pošto su siromašni (a „siromašnih je carstvo nebesko“), oni sami i to silom - osvojiti Jerusalim. 

Od vremena Krstaških ratova do danas se razvija evropska „priča“ o osvajanju novih prostora, ali i ostaje ideja Jerusalima kao „centra sveta“ gde će na kraju istorije, nastati nova epoha i ujedinjeno čovečanstvo a to je i u vezi sa idejom o stvaranju svetsko - univerzalnog carstva. Ni danas ne treba potceniti značaj religioznih i okultnih ideja unutar zapadnih elita u kojoj značajno, a neretko i centralno mesto, ima Jerusalim. Zato se odnos atlanskih sila prema Izraelu ne da objasniti samo interesnim savezom severnoameričkih protestanata i Jevreja, već jednom dubljom, religijskom i idejnom usmerenošću. Osećaj ove „srodnosti“ sigurno nije od juče, kao što nije bilo slučajno ni to što je engleski revolucionarni diktator Kromvel pozivao Jevreje sa kontinenta da dođu u Englesku da se zajednički bore protiv zlih kontintentalnih, mahom rimokatoličkih monarhija. 

Racionalizovana svest atlantističkih globalnih upravljača o značaju bliskoistočniog prostora na kome se spajaju kontinenti, ali i svetovi i civilizacije - u mnogome potiče iz njihovih verskih dimenzija. Upravo zato se zbog značaja prostora, oko koga se danas spore Jevreji i Palestinci, slažu i zapadni verski fundamentalisti i racionalni, real-politički stratezi; slažu se Jevreji sa protestantima, pa i sa katolicima... Tek u ovoj perspektivi postaje nešto jasnija decenijska američka bliskoistočna politika koja, na prvi pogled „iracionalno“ a dosledno podržava Izrael, pri tome potpuno svesna da tako iritira stotine miliona Arapa i muslimana što, sve skupa, moža da dugoročno ugrozi sopstvene real-političke pozicije u ovom strateški i energetski bitnom području sveta. 

Ne potcenjujući snagu interesnog udruživanja smatramo da je jednostrano, a i pojednostavljeno je spoljnopolitičku simbiozu SAD i Izraela objašnjavati tek delovanjem dobro organizovanog jevrejskog lobija u SAD, kako to često vole da vide ne samo antiizraelski «zaverolozi», već i Izraelu skloni intelektualci i političari. Ovo duboko strukturalno, vekovno savezništvo postoji i razvija se u težnji ka istim ili srodnim ciljevima; ono i danas funkcioniše kroz dve frakcije jedinstvene anglosaksonske elite, gde mitska opsesija Jerusalimom kao „centrom sveta“ i potencijalnim mestom uzdizanja svetske vlasti predstavlja ideju (ili barem jednu od ideja) koja ih veže, održava zajedno i usmerava u pravcu kojim su krenuli.

U susret globalističkom „Nebeskom kraljevstvu“

Savremeni svet je ušao u predvorje epohe izuzetno opasnih kriza i haosa, i iz njega može da izađe na različite načine. Zapadni globalisti očigledno teže da izazivanjem nereda i njegovom kontrolom u mnogim regijama, a pre svega u arapskom svetu kao bliskom okruženju „centra sveta“ utiču na usmeravanje istorije u željenom pravcu – kroz mračno, krizno „čištilište“ ka „svetlu na kraju tunela“ što postupno vodi put stvaranja „vrlog i ujedinjenog sveta“, pošto veruju i osećaju da se na tom prostoru rešava njegova sudbina, te da ga, iz tih razloga, moraju kontrolisati po svaku cenu.

Proizvodnja globalnog haosa u daljim fazama „krizne istorijske drame“ smera da ponuditi svoje globalističke ideje o „jednom svetu“ kao jedinom spasonosnom rešenju za izlazak iz mračne i krvave epohe ratova i nereda koja je otpočela otvaranjem „Pandorine kutije“ u prvoj deceniji novog milenijuma. Da bi bili uspostavnjeni temelji novog reda i poretka u svetu koji posrće pod teretima sukobljenih interesa i nasleđa prošlosti - potrebno je, pre toga, „doneti“ mu duge godine haosa, bede i ratova; stvoriti takve probleme kako bi, nasuprot njima, bilo ponuđeno rešenje kao jedini mogući „odgovor“ za novonastalu situaciju. Nekada su Rimljani jednostavniju verziju ove strategije nazvali „divide et impera” („zavadi pa vladaj“ ili „podeli pa vladaj“). Očigledno, za ovakav krajnje opasan pristup grupe „tvrdih ljudi“ u centrima moći veruju da je, obzirom na krajnji cilj, vredno i toliko rizikovati – a cilj je kraj istorije u ujedinjenom čovečanstvu koje živi u „večnom miru“ i stabilnosti, gde je Jerusalim i njegovo bliskoistočno okruženje prostor najviše simbolike – mesto „centra sveta“.
autori:
Saša Gajić
Branko Radun

0 коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.