Reklame


Nije toliko strašno umreti, koliko je strašno biti živ sahranjen – glasi natpis na spomeniku žrtvama albanskim terirosta i NATO agresije u malom selu Goraždevac, oazi i istovremeno getou srpskog stanovništva u Metohiji. Na spomeniku su i portreti dvoje dece – Pante Dakića i Ivana Jovovića. Oni su poginuli 13. avgusta 2003. godine na obali reke Bistrice, kada su nepoznati napadači otvorili vatru na ljude koji su se odmarali.

 Još četiri tinejdžera tada je ranjeno, za jednog od njih, 15-godišnjeg Bogdana Bukumirića lekari su davali sledeću prognozu: 96% da će umreti, 4% da će preživeti. On je preživeo. Sada ima 24 godine, živi u Beogradu, i pročitavši nedavno na sajtu Glasa Rusije materijal o nedavnim ispadima vandala na Kosovu (oni su pucali i po spomeniku u Goraždevcu), pristao je da iznese našem novinaru svoja sećanja na strašan zločin za koji do danas niko nije odgovarao.
Bogdan Bukumirović
Bogdan Bukumirović | Foto: Goran Srdanov
 Bogdan je rođen u Goraždevcu, gde, kako on kaže, narod je od 1999. godine imun na zvuke paljbe.
Posle rata i NATO agresije, završene povlačenjem srpske vojske, živelo se teško. Selo sa stanovništvom od 1000 ljudi, unaokolo samo albanska naselja, naredni veliki grad Peć, gde je u kupovinu moralo da se odlazi u pratnji patrole KFOR-a. Provokacije Albanaca nisu prestajale: Bogdanova strina, Milica Bukumirić, poginula je na pragu svoje kuće, u dvorište su joj ubacili bombu. U izolaciji je bila i omladina – nema zabave, iz sela ne može da se izađe, ostaje samo druženje u školi i van njenih granica. Čak nije bilo ni bazena. Zašto „čak“? Možda je upravo njegovo odsustvo odigralo sudbinsku ulogu.
- 13. avgusta... Pošto je meni kuća najbliža reci, svako ko je hteo da ide na reku morao je da prođe tačno pored moje kuće. Drugari, kako koji idu, oni me zovu. „Bogdane, hajde, hoćeš da ideš? Čekamo te“. Ja sam sve nekako odlagao. I ja sam u tom trenutku pitao svog tatu, da li mogu da idem. On kao da je imao neki loš predosećaj, kaže: „Sine, nemoj još malo, hladna je voda“. Ja sam tu sačekao par minuta. Pitao sam ga još jednom, on mi je dozvolio i ja sam krenuo sa društvom. Ja sam stigao na obalu gde je bilo mnogo dece, mnogo omladine, roditelja. Ja sam ušao u vodu i toliko je bila meni hladna voda da sam odmah izašao i krenuo prema vatri. Naložili su je moji drugari da se malo zgreju, ili šta već. Tačnije, da peku kukuruz. Nije prošlo desetak minuta – počela je rafalna paljba. Bio sam najbliži teroristima koji su pucali, ja i moja grupica. U tom trenutku kada je krenula rafalna paljba mene je tri metka pogodilo s leve strane u bok. U tom trenutku me je to odbacilo nekih pola metra. Ja sam se vratio u svoj prvobitni položaj, ili pored. I kroz glavu mi je prolazilo, što ja volim da kažem, u milioniti delić sekunde, pošto znam taj teren iza mene, tačnije, iza nas, tu šumu odakle su oni pucali: ako su oni izašli ispred žbuna, ispred šumice, da ja mogu da ih vidim. Ja sam se naglo okrenuo u tom pravcu, gde su pucali. I kako sam se okrenu, mene dva metka pogode iznad grudnog koša, pogode mi stomak i više nisam mogao na nogama da izdržim. I prilikom pada mene zakači metak u glavu. I osmi metak okrzne mi levi članak leve noge.
Gorađdevac, mesto gde su ubijena deca
Gorađdevac, mesto gde su ubijena deca | Foto: FoNet
 Bogdan je počeo da zove u pomoć i pri tome je još pokušavao da ustane. Seljani su prevezli momka u bolnicu u bazi KFOR-a, ali doktor nije bio na mestu. Prvu pomoć ranjenom su pružili u ambulanti, pre svega pokušali su da mu zaustave krvarenje. Bogdan se nalazio pri svesti i tražio je da izvedu iz ordinacije njegovog brata, zato što nije hteo da ga on vidi u takvom stanju. Lokalni stanovnici su tražili od KFOR-a da prebaci dečaka u bolnicu u Peći, ali oni su našli milion izgovora. Na kraju su se Bogdanov brat i njegov sused na svoj rizik uputili kolima u potpuno albanski grad Peć. Bogdane, drži se, ti si junak, preživećeš, govorili su ono, Neću se dati – odgovarao je Bogdan.
- Nažalost, ispred pijace u Peći nama je stalo auto. A registarske oznake su bile na naš srpski grad Zrenjanin. I oni su nasrnuli na nas. Albanci. Oni su videli da smo mi Srbi. Oni su sav auto demolirali, sva stakla su polupali, pokušali da nas izbace iz automobila. Komšiju koji je pokušavao da upali automobil su udarali pesnicama po glavi, velikim kamenom po levoj ruci. I komšiju koji je bio pored mene, koji me je štitio, i njega su tukli i nisu imali milosti i sažaljenja ni prema meni u onakvom stanju, znači, gde krv ide na sve strane, i mene su tukli, udarali sa svih strana. Pokušavaju da nas izbace iz automobila. Međutim, mi se vraćamo, borimo se da nas ne izvuku. Da su nas izvukli, ne bismo ostali živi nikako. Na sreću našu, da li slučajno ili namerno, naišle su dve patrole KFOR-a i pucale su uvis. Grupu su od našeg automobila udaljili. Do tog trenutka svega sam bio svestan. I kako su meni pričali, ja sam od tada u komi.
Bodana Bukumirića su prvo smestili u lokalnoj bolnici. Tu se našao još jedan povređeni, Panto Dakić.
- Ja sam bio smešten do kreveta poginulog Panta. Oni su se veselili. „Hoćete Kosovo – eto vam Kosovo“. Znači, svi u bolnici, i pacijenti i doktori, svi su se veselili. Govorili su: „Ko god da je to uradio – svaka mu čast“. Otac poginulog Panta je držao njega za jednu ruku i držao je mene za drugu ruku. Dolazi doktor, Albanac, da ukaže prvu pomoć. Međutim, otac poginulog Panta nije to dozvolio, jer je smatrao da nešto mogu da ubrizgaju u organizam i onda kraj života. Nažalost, u tim trenucima Panta je izdahnuo. Doktorka koja je bila iz mog sela je tu prisutna. Ona je prvo zahtevala da se prebacimo u severni deo Kosovske Mitrovice. Međutim, doktori su smatrali da sam i ja poginuo. A doktorka je u međuvremenu videla da dajem znake života na desnom palcu desne noge. I ona je tu KFOR ubeđivala da sam ja živ, tražila i zahtevala da me prebace helikopterom u severni deo Mitrovice. Međutim objašnjenje KFOR-a je bilo u tom trenutku, kao, ne možemo mi to sada, treba da pitamo komandu u Peći, pa da komanda iz Peći pita komandu u Prištini, i ako to dozvole... Tri sata se ona ubeđivala sa KFOR-om da obezbede helikopter. I na kraju, posle tolike procedure sa njihove strane, oni su dobili helikopter. U helikopteru sam bio ja, kao najteži pacijent od svih ranjenih, i bio je ranjeni Marko Bogićević. Međutim, nisu krenuli prema Kosovskoj Mitrovici, već su krenuli prema Prizrenu, gde su Marka ostavili u nemačkoj bolnici baze KFOR-a, a mene kao teže ranjenog su prebacili u južni deo Mitrovice, ne u severni, u francusku bazu KFOR-a.
Važnu ulogu u Bogdanovom spasavanju je odigrala i doktor iz severnog dela Mitrovice Milenka Cvetković. Saznavši za to što se desilo, ona je bez obzira na rizik krenula u južni, albanski deo grada, gde su Fracuzi iz KFOR-a Bogdanu operisali slezinu (metak je prošao dva milimetra od levog bubrega). Ali kada se ispostavilo da neurohirurg kasni, doktorka je insistirala da se dečak odveze u Beograd. Naravno, srpskom helikopteru nisu dali da sleti na teritoriju Kosova (ali prvo su ga dugo držali u neizvsnosti), tako da su automobilom Bogdana prebacili u centralnu Srbiju, a već odande helikopterom na Vojno-medicinsku akadmiju u glavnom gradu. Bogdanu je pritisak pao do 40, ali doktorka je preduzela sve neophodne mere, i on se vratio u normu. Čitavo transportovanje de;aka kome se duša držala o koncu zbog beskrajnih administrativnih odugovlačenja KFOR-a trajalo je 11 sati.
- I kad su oni sa analizama uvideli da ja u organizmu imam litru i četiristo mililitara krvi od mogućih pet do pet i po litara, nisu smeli u tom trenutku da izvrše operaciju. To veče sam primao transfuziju krvi da bih bio ujutro spreman za operaciju. Kada sam stigao i kada su oni to proveravali, njihove procene da ja to preživim bile su devedeset šest odsto smrtnost. Imao sam šanse da preživim samo četiri posto. Doktori nisu davali prognoze da ću se probuditi, tešili su moju porodicu. Oni su se nadali, ali moj neurohirurg mi je čak rekao : „Ja nisam verovao da ćeš da se probudiš. Ja sam svoj posao odradio sve kako treba, ali zavisilo je sve od tebe i od tvog organizma“. 19. avgusta na Preobraženje Gospodnje, naš veliki pravoslavni praznik – tada sam se probudio iz kome.
Deca Goraždevca danas
Deca Goraždevca danas | Foto: Reuters
 Ali to je bio tek početak puta: Bogdanu se temperatura podigla do 40 stepeni, ispostavilo se da su komadići kosti povredili koru velikog mozga. Bogdan je preživeo 4 operacije, bolovao od meningitisa, četiri meseca je bio nepokretan – radila je samo desna strana tela. Ali zahvaljujući vežbama i, naravno, upornosti, stao je na noge. Mnogi visoki činovnici su dolazili da ga obiđu, između ostalog i tadašnji šef UNMIK-a Hari Holkeri.
- Toliko je žurio da je pitao mene: „Sine, kako si?“ Tu su bile, znači, kamere, televizijski novinari. On kaže: „Želim ti brzo da se oporaviš i da se vratiš u svoj rodni kraj. Tamo je za sada mirno, sve je dobro. Sve je pod kontrolom“. Dobro, sve ja to razumem. I na kraju, on je žurio na avion, kažem: „Izvinite, gospodine Holkeri, da li mogu ja vama da postavim jedno pitanje?“ Kaže: „Naravno, izvoli“. Ja kažem: „Da li ste uhapsili zlikovce koji su pucali na nedužnu decu?“ Pre svega sa mojim pitanjem on je ostao zatečen, zato što nije očekivao od jednog deteta koje ima petnaest godina i svega toga što mu se desilo da takvo pitanje postavi. I on meni kaže: „Pa, najviše radimo na tome, ali nismo prikupili dovoljno dokaza“. Ja sam mu tu pružio ruku i pozdravio se.

Bogdan se dugo godina dopisivao sa međunarodnim strukturama na Kosovu, koje su obećale da će prevrnuti svaki kamen i naći ubice: od 2003. do 2007. godine ništa nije bilo učinjeno, zatim je nova grupa započela istragu i zatim su mu pisali da ako se pojave novi dokazi, istraga će biti nastavljena. Ali na kraju sve je ostalo bez rezultata. Ništa, kaže Bogdan, pravda je spora ali dostižna.
- Ja mislim da je to uradio monstrum. Jer pucati na decu koja su bila na plaži u šorcevima... Znači, toga dana na reci, na obalama najmanje dete je bilo od pet godina. Ja mislim da je to monstrum, da je smišljeni plan da nas zaplaše, jer nisu mogli nikako da nas proteraju iz našeg sela, pa su udarili gde najviše boli.
Bogdan je prošao mnoštvo rehabilitacionih kurseva, ali i sada ne može sasvim da upravlja levom rukom. Možda u Rusiji postoje lekari koji bi mogli da mi pomognu, zato što posle svega što sam preživeo, zaslužujem da sve bude dobro sa mnom, kaže on. Ipak sudbina je priredila Bukumiroviću još jedno „iznenađenje“. 2003. godine dali su mu stan u srpskoj prestonici na dugoročno korišćenje sa pravom otkupa. A zatim su rešenje promenili – i svake godine donose na potpisivanje ugovor o produžetku zakupa. Bogdan se plaši da će mu jednom doći i podsetiti ga na pojam kao što su tržišni odnosi i reći – iseljavaj se.
Goraždevac posle 1999. godine
Goraždevac posle 1999. godine | Foto: Igor Jovanov
 - Na predlog Večernjih novosti pokrenuta je akcija za otkup tog stana. Oni su se medijski malo prepucavali – Večernje novosti i građanska direkcija – jer smatrali su da to nije u redu, da vlada treba to da dodeli kako treba. I oni su mi jednom rekli da tražim novac za taj stan. Večernje novosti su pokrenule akciju, to je bio njihov predlog da se pokrene akcija. Oni su procenili ovaj stan gde sam ja trenutno na 59.000 evra. Ja te pare nemam i pokrenuta je akcija za pomoć, da koliko ko može pomogne na neki način, pošto država u tim trenucima nema sluha za moj slučaj. Tako da do sada je uplaćeno oko 6.000 evra, a gde su ostale 53.000 ja stvarno ne znam. Ne znam kako ću dalje. Da li će doći rešenje da se iselim, da li će biti neka druga odluka? Eto, sad ja bih molio, ko god da je u mogućnosti da mi pomogne. Dali su mi rok nekih mesec dana do dva da se to reši.
Bogdan živi sa bratom i ocem, dve sestre su odavno udate, a majka je umrla kada je dečak imao pet godina. Sada ne radi, mada je završio elektrotehničku školu – koncentrisao se na zdravlje. Bogdan Bukumirović ne može da se vrati u Goraždevac, zato što sve vreme mora da se nalazi pod kontrolom najboljih prestoničkih lekara. Ali ostali ranjeni 13. avgusta 2003. godine i dalje žive u Goraždevcu. Tamo su i porodice poginulih – Pante i Ivana.
- U selu ima groblje. Ima jedna crkva brvnara koja je najstarija na Balkanu. Izgrađena je bez ijednog eksera, znači, samo od dasaka. Stara je preko osam vekova. Ja smatram da ona čuva moje selo. Zato što niti u Prvom svetskom ratu nije Goraždevac spaljivan, niti proterivan, niti u Drugom svetskom ratu. Evo, i sad, od 1999. selo je opstalo.
Irina Antanasijević, profesor ruskog jezika i književnosti koja je niz godina živela na Kosovu, u svojim sećanjima na 2000-e pisala je: Razoružavanje Kosova je razoružavanje srpskih seljaka, čiji se odstrel pretvorio u svojevrsni sport. Čak ne ekstremni. Opasnosti nema. Idi... pucaj... odlazi..., a zatim se pojavljuju vojnici koji se bave evakuacijom tela i prevrtanjem kamenja...

0 коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.