Reklame


Mirjana Dujmović je svom sinu pomogla da opere krvavu odeću, a sutradan je iscenirala pronalazak sveštenikovog tela.

- Ko bi mogao da digne ruku na njega? Ma niko, samo neki nečovek, naš je župnik jednostavno bio predobar. Mislio je ako je on dobar, da su i svi ostali - rekla Mirjana Dujmović reporteru Jutarnjeg lista, manje od 24 sata nakon što je u hodniku stana pronašla na smrt brutalno pretučenog sveštenika Milu Ivančića, odgovarajući na njegovo pitanje ko bi se mogao tako brutalno iživljavati na dobrodušnom starcu.
A taj nečovek o kome je pričala zapravo je bio njen petnaestogodišnji sin koji je sedeo metar iza nje i upijao svaku reč ovog razgovora.
Majka i sin ubica naslonjen na kuhinjsku radnu ploču
Majka i sin ubica naslonjen na kuhinjsku radnu ploču
 Policija će samo dan posle otkriti da je on jedan od trojice maloletnika koji su sa tri uboda 33 cm dugom oštricom noža u vrat, metalnom palicom i kamenom ubili  sveštenika.
Ali, strahota ove priče tu ne staje, već ima svoj neverovatan nastavak. Mirjana je od prvog trenutka znala da je njen sin ubica, od trenutka kada joj je krvav u petak oko 21 sat ušao u kuću i rekao: “Mama, ubio sam sveštenika!”
Ona je sve da zataška, istu noć je oprala njegovu krvavu odeću, a sutradan oko 14.15 sati otključala je sveštenikova vrata znajući na šta će naići. Povela je i svoju 11-godišnju ćerku, valjda da iznenađenje i šok viđenim budu još jači. Jedno dete danas joj je u pritvoru, a drugo u teškom šoku.
Ekipa Jutarnjeg u Zavalje, malo bosansko selo koje Plješivica deli od Hrvatske, odnosno Like i ostatka Gospićko-senjske biskupije kojoj pripada, došla je u nedelju oko podneva, dan nakon što je stravična vest obišla regiju. Crkva i župni stan zapravo su središte mesta, u neposrednoj blizini je samo jedna zgrada, škola koja je zbog nedostatka đaka preuređena u ambulantu.
U jednom delu živi Marijan Šimić, šumarski radnik koji je i toga dana bio na terenu. Reporteri Jutarnjeg pokušali su da izvuku koju informaciju od pričljivog uniformisanog policajca koji je osiguravao prilaz župnom dvoru i mir za dvadesetak svojih kolega koji su prikupljali informacije i tragove.
Crkva u selu Zavalje
Crkva u selu Zavalje
 - Ne znam puno, a i da znam, ne bih smio reći, znate i sami kako je. Samo, brate, ne valja ovo. Strašno je. Pa to je starac, a i božji čovek. Ko bi mogao dići ruku na njega? - vrteo je glavom federalni policajac.
Pitali su ga kako će do Mirjanine kuće, do žene koja ga je pronašla.
- Mogli biste ravno dole, ali sneg je pa se ne može. Vratite se i na raskrsnici levo. Ma, imate sto metara. Videćete kuću na raskrsnici te i prve ulice od sveštenikovog stana - rekao im je policajac.
Na vrata je izašao Nikola, Mirjanin suprug.
- Još je policija kod nas. Pričekajte pa dođite posle - rekao je Nikola stvaljajući cigaretu u usta kako bi mu se oslobodile ruke da malo razmete sneg sa stepeništa. Koji minut kasnije Nikola je sa praga mahnuo rukom i viknuo: - Može.
U kuhinjici ih se naguralo šest, sedam. Nikola i njegova žena Mirjana, devojčica koja je s njom bila svedok užasa, dve komšinice, još jedno dete i on - ubica.
Mirjana je bila u crnini.
- Bila sam sa detetom, eto je pored mene, 11 godina ima. Očistile smo crkvu, pa krenule preko puta u sveštenikov stan. Bilo je to u subotu tačno u 14.15 sati. Prvo sam pozvonila na interfon, a kako se nije javljao, uzela sam ključ koji mi je dao dan pre i otključala vrata. Videla sam ga čim sam ih otvorila, i moje dete takođe. Ležao je na levom boku, leđima okrenut prema vratima, na podu je bilo jako puno krvi, videla sam da mu je i glava bila sva krvava - ispričala nam je Mirjana Dujmović, brzo i i bez puno razmišljanja.
Videlo se da je istu verziju policajcima ispričala već sto puta. Kada je završila i kada sam krenuo s potpitanjima, uključivali su se i drugi, makar komentarima:“Strašno, tragedija…” Žalili su dobrog sveštenika. Svi osim njega.
On je sve vreme ćutao. Sedio je iza majke, pa bi se malo digao i naslonio na kuhinju, pa opet seo, ali ni u jednom trenutku nije skidao pogled sa novinara. Gledao je ravno u oči i upijao svaku reč, ali nije komentarisao. Odudarao je svojim držanjem od te bogobojazne i skromne porodice. Cigaretom u ustima, dimom koji je duvao daleko i mišićavim rukama koje je premeštao po kolenima kao da je hteo da ostavi utisak da nema samo 15 godina. Sve vreme majka je bila između njega i novinara.
Da je majka znala sve, potvrdio je kasnije ministar policije Unsko-sanskog kantona Šefik Smlatić.
- Majka je u tom trenutku postupila kao majka. Znala je sve. Htela je da ga zaštiti. Oni su zajedno prali majicu poprskanu krvlju, veš, ali nisu znali da se krv ne može oprati. Pod UV lampama smo videli tragove -rekao je.
Šef policije Smlatić pomogao je u rekonstrukciji zločina.
- Sin čistačice u dva je navrata oteo novac svešteniku, sada je u pomoć pozvao drugu dvojicu. Pričekali su da uđe u kuću, a potom mu je mali pozvonio i progovorio na interfon. Sveštenik je prepoznao glas i otvorio vrata. Nisu bili maskirani, nije im bilo važno jer su došli da ga ubiju. Počeli su da ga udaraju, on je pokušao da se odbrani koliko je mogao. U tom trenutku su se uplašili umirućeg čoveka, krvi, njegovog urlikanja, pa su pobegli. Potom su hteli da se vrate po novac, ali su u strahu odustali, videli su ih neki meštani - zaključuje policajac Smlatić.
Svog ubicu fra Mile Ivančić je krstio i dao mu prvu pričest. Dugo godina bio mu je najmlađi ministrant.

0 коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.