Reklame


Posle smrti sestre Slobodanke u maju prošle godine sumornu ulogu “poslednje mohikanke” u selu Brezenik kod Peći, u očaju, je preuzela 63-godišnja Nataša Marković, kojoj jedino društvo sada prave dvadesetak koza i nekoliko pasa. Okružena je samo albanskim življem. Od ukupno stotinak kuća u selu i okruženju, jedina koja nije albanska je ona u kojoj živi Nataša Marković
Četrnaest godina pakla i samoće


- Nema nikog da me nazove, ni zdravo, ni dobro jutro, a plašim se i da ne zaboravim srpski u ovoj osami - veli najsamotnije srpsko uvo u Metohiji.
Samoća, očaj i strah su od maja meseca prošle godine postali deo svakodnevnog života za Natašu Marković. Od gubitka svoje sestre ona samuje i boluje na periferiji sela Brezenik, danas velikog čisto albanskog sela sa stotinu domaćinstava.
U Brezeniku, koji je od Peći udaljen samo četiri kilometra, bilo je više od 25 srpskih kuća, koje su sve do jedne, osim Natašine, zapaljene, a svi Srbi proterani juna 1999. godine. Tog, za Srbe, tragičnog juna, sestre Nataša i Slobodanka su se iz sela sklonile sa kozama u obližnju šumu i posle petnaestak dana vratile u selo, u jedinu preostalu nezapaljenu srpsku kuću.

Najsamotnija srpska duša

Nataša i Slobodanka su preživele 13 godina pakla i samoće, od kada su Srbi proterani iz sela, a one odlučile da, ipak, ostanu na svojoj imovini, koja je vekovima unazad pripadala njihovoj familiji. Sestra Slobodanka umrla je u 66. godini kao dugogodišnji šećeraš, pokošena konstantnim stresom i strahom. Nataša je od tog trenutka preuzela ulogu poslednje srpske žiteljke Brezenika, ovog nekada Srbima vrlo naseljenog sela.
- Živele smo ja i sestra, ne teško, već preteško. Ali, teret, muka, očaj i jad su se nadvili nadamnom kad mi se sestra upokojila u maju prošle godine. Samoća, strah i žalost me ubijaju iz dana u dan. Ne znam šta bi bilo sa mnom da nemam ove koze i kučiće. Sa njima se jedino razgovaram. Plašim se da ne zaboravim i srpski, jer nema nikog niotkuda, da mi nazove, ni zdravo, ni dobar dan. A kako su mi tek noći duge!? Nemam ni radio, ni televizor, a od uređaja samo imam sijalice i ništa više. Nedeljama ni sa kim ne progovorim ni reč - uz suze priča Nataša koja u kući u kojoj živi nema ni vodu ni kupatilo.
Oko velike nedovršene kuće, u kojoj živi Nataša, sve “puca” od samoće i tišine. Ni nekoliko kučića koje drži Nataša nemaju na koga da laju, jer tuda se ne očekuje ni putnik namernik, a oni zaduženi da pomognu Nataši retko se sete da zavire kod jedine preostale srpske duše u Brezeniku. Na dotrajaloj kući bez fasade ni na jednom od prozora nema svih stakala. Vetar ih, kaže Nataša, porazbijao. Oko kuće na sve strane prislonjena drva za ogrev, koja ona sama ručnom testerom reže.
- Meni nije potrebno mnogo. Za sada imam brašna, šećera i svega što mi treba. Nedostaje mi mleka jer sada koze ne muzem. Primam socijalnu pomoć iz Beograda, pa onda odem peške do Peći ponekad da kupim po nešto. U Peć svratim i kod Rumene Ljubić, koja se vratila u svoj stan pa sa njom popijem kafu i čaj. Ona piše knjigu o stradanju Srba. Bila je profesor književnosti. Eto, i ljudi dobre volje su mi dosta pomogli i novčano i materijalno posle objavljivanja u novinama kako živim - kaže Nataša.

Željna sam da čujem srpski

Selo Brezenik je na pola puta između Peći i Goraždevca, velikog srpskog sela sa 900 Srba. Ne postoji nikakav putokaz ili znak koji bi kazao gde se nalazi Brezenik. Pored nekoliko albanskih kuća samo blatnjavi makdam vodi do najsamotnijeg srpskog uveta danas u Metohiji.
- Srpska opština Peć, čije je sedište u Goraždevcu, prošle godine je platila radnike iz ovog sela da pokose moje livade i sakupe seno za koze. Ja nemam kuda odavde. Naučila sam ovde, pa dokle izdržim! Samo kada bi imala nekog od naših u komšiluku sve bi mi lakše bilo. Željna sam da čujem srpski jezik više nego što me ova samoća odvojila od sveta i što nemam mnogo toga. A nije me toliko strah, koliko sam u opasnom okruženju. Više me boli to što mi Albanci seku i odnose nasu šumu i što koriste imovinu bez nadoknade. Žalila sam se i policiji, ali ništa - žali se Nataša.
Nataša sada svake nedelje ode pešice do groblja u Goraždevcu, tri kilometra od Brezenika, i zapali sveću sestri Slobodanki. Kaže da joj je monaško dečansko bratstvo pomoglo prošle godine oko sahrane sestre.
Posle dva sata provedenih sa najsamotnijom Srpkinjom u Metohiji odlazimo iz Brezenika. Nataša nas poziva da je opet nekada posetimo uz zahvalnost što smo je obišli.

0 коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.