Reklame


JOŠ UVEK OSEĆAM SMRAD ZAPALJENIH TELA

Otkopavao sam mine koje nisu eksplodirale. U ušima mi još odzvanjaju „arbajt“ i „najn“, a miris ljudi koji gore poneću u grob, seća se Nikola Jeličić (83)


INĐIJA - Tukli su nas do krvi rukama, nogama, pendrecima...
Ovako počinje priču za Kurir penzioner Nikola Jeličić (83) iz Inđije, poslednji preživeli logoraš iz Aušvica, koga su Nemci kao četrnaestogodišnjaka zarobili 1944.

- Terali su me da otkopavam mine koje nisu eksplodirale. To mi je bilo najstrašnije, jer bi samo jedan pogrešan potez mogao da aktivira minu i raznese me - kaže Nikola, a na pitanje da li je ikada pokušao da pobegne, odgovara odrično.

- Video sam kako su ljude koji su to pokušali žive bacali u pećnicu. Još osećam smrad zapaljenih ljudskih tela, koji ću poneti sa sobom u grob - priča bivši logoraš dok mu suza klizi niz lice. Kaže da je sve počelo kad je pobegao od kuće, kako bi se spasao od gazde koji ga je maltretirao.

- Najpre su me odveli u logor Tenje u Osijeku, a dva meseca kasnije sam s još nekoliko stotina ljudi prebačen u ozloglašeni Aušvic. I danas imam traume od zvuka alarma sata kojim su nas budili. Ko ne bi odmah ustao iz drvenog kreveta, dobijao je batine koje su trajale dok se vojnik ne umori. Pre toga, nama bi krv već potekla. U ušima mi još odzvanja „arbajt“ (raditi) i „najn“ (ne), reči koje su vojnici stalno uzvikivali - priseća se Nikola.

U životu ga je održalo to što je bio dete i nije bio svestan situacije u kojoj se našao. S obzirom na to da je bio među najmlađima u Aušvicu, stariji zarobljenici su brinuli o njemu, pružali mu podršku i zaštitu... Dan kad su ga Rusi oslobodili slavi kao drugi rođendan.

- Nikada neću zaboraviti trenutak kad sam ugledao majku. Još kad sam saznao da sam u međuvremenu dobio i brata, mislio sam da ću pući od sreće - završava svoje sećanje Nikola Jeličić.
Marija Ivanov

Bolesne slali u gasne komore

- Logor u Aušvicu imao je tri ograde. Prva je bila betonska, zatim žica sa strujom i žica bez struje, i na kraju se nalazila betonska ograda. Logorski kompleks imao je sedam paviljona, a ja sam bio u petom - seća se Nikola. Kaže da su spavali u barakama, a da su one koji bi se razboleli slali u gasnu komoru.

Deka čita Kurir i navija za Đokovića!
Milica Jeličić, Nikolina unuka, kaže da je vrlo ponosna na svog dedu i da rado sluša njegove priče iz „ratnih dana“.

- Moj deda je moj najveći heroj. On je živi svedok onoga što sam učila iz istorije i gledala na televiziji, ali ne voli da priča o tim ružnim stvarima iz logora, tek ponešto mi ispriča. Smatrala sam da njegovo iskustvo zaslužuje da bude ispričano i drugima, jer je to deo naše istorije - kaže Milica i dodaje da je njen deda i pored užasa koji je prošao, veseo čovek i pun života. Najviše voli da sa njim navija za Novaka Đokovića i da ujutru čita Kurir, omiljene novine njenog „superdeke“.

0 коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.