Reklame


U novoj godini, 6. novembra proslaviću 50 godina braka i 80 godina života koncertom na Kolarcu - kaže Predrag Cune Gojković, legenda domaće muzike na početku ispovesti za „Blic“.
Rođenje
Te nedelje, 6. novembra 1932. bila je fudbalska utakmica u Kragujevcu, igrao je Radnički, klub u kojem je moj otac bio jedan od funkcionera. U jednom trenutku na teren je istrčala babica i tati saopštila da je dobio sina. Mene.
 
Cune

Majka je divno pevala. Činila je to i kada je srećna i kada je tužna. Mnogo me je volela i stalno mi je govorila: „Dođi da te majka cune” (poljubi). I tako mi je ostao nadimak Cune.

 

Srećna porodica Gojković
Kragujevac 
Kada sam imao samo tri i po godine, moj otac je porodicu preselio iz Kragujevca u Beograd. Bio je veoma hrabar čovek što se usudio da iz provincije - gde je kao berberin stekao ugled, a kao funkcioner u Radničkom i popularnost - pređe u Beograd sa toliko mnogo radnji, berbernica, konkurencije... Ostavio je sve i krenuo u neizvesnost, a mnogo kasnije ‘66. godine i sam sam učinio slično kada sam u jeku popularnosti u Jugoslaviji rešio da ostanem u Americi ne znajući ni reč engleskog, sa nekih 20 dolara u džepu.

Rat
Bio sam dečak kada sam na Terazijama video onih obešenih šestoro-sedmoro ljudi čija su tela Nemci danima držali da vise kao opomena ostalima. Ne sećam se sada da li su pripadali partizanima ili četnicima, ali znam da su bili patriote. Sećam se i plakata u junu ‘41. kada je ceo Beograd bio oblepljen dvema slikama: Josip Broz Tito i Draža Mihailović. I jedan i drugi traže se živi ili mrtvi, a ko ih uhvati, dobiće 100.000 rajhs maraka. Jao, svi mi, deca, želeli smo da uhvatimo Broza! Pa da dobijemo pare i kupimo bombone! Čiča Dražu ni slučajno ne bismo prijavili jer on je bio naš dragi komšija iz Bregalničke ulice sa najukusnijim trešnjama u dvorištu koje smo mi, klinci, redovno krali. A on je drvo namerno posadio uz ugradu da bi komšijska deca sa ulice mogla da beru trešnje. Sedeo bi u dvorištu, čitao svoje omiljene novine „Pravdu“, posmatrao nas i smejao se.

Švercer 
Tokom rata učestvovao sam u jednoj avanturi u koju je mogla da uđe samo moja izuzetno hrabra majka. Nas dvoje smo švercovali hranu: slaninu, mast, pa i duvan... Tatina mušterija iz policije bi joj sredila ausvajs bez kog nije mogao da se napusti Beograd, pa bismo nas dvoje odlazili u selo Brzan, kupovali tamo hranu, donosili je u Beograd, preprodavali i od toga živeli. Sećam se, imao sam 11 godina i 40 kilograma, a nosio sam ranac od 15 kila. Pred Topčiderom mama bi mašinovođi davala litar rakije da uspori malo, pa smo nas dvoje iskakali iz voza sve sa teškim tovarom.
 
Prva cigareta

Sa 11 godina sam zapalio prvu cigaretu zamotanu od tog švercovanog duvana. Kada me je videla sestra, godinu dana mlađa, odmah je i ona zapalila, a ja, stariji brat, zaštitnik, išamarao sam je (smeh) i rekao joj: „To nije za devojčice već samo za muškarce.“ Odgovorila mi je: „E, ako je tako, onda ću da te tužim mami i tati!“ Na kraju smo zajedno pušili.

Veseli mladoženja
Bombardovanje
Tri puta sam bio bombardovan. Šestog aprila ‘41. su nas bombardovali okupatori, pa ‘44. saveznici, koji su to učinili i ‘99. godine. Živeo sam u devet država: Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Jugoslaviji, pa u Srbiji (Nedićevoj), zatim u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, pa u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji, zatim u SFRJ, pa SRJ, pa Srbiji i Crnoj Gori, i danas u Srbiji.

Svetske koncertne dvorane

U osnovnoj školi već sam pevao na Kolarcu, a kasnije po svim najuglednijim koncertnim dvoranama u svetu: u svim salama filharmonije svih 16 tadašnjih sovjetskih republika i 22 autonomne pokrajine, u sali Čajkovski u Moskvi, u pariskoj Olimpiji, u Koncert hjuset holu u Stokholmu, u Linkoln centru u Njujorku, u Opera hausu u Sidneju, u bukureštanskoj, temišvarskoj filharmoniji, i po celoj Jugoslaviji.

Uspomene 
Nisam bio pedantan, niti sam čuvao te snimke u svojoj filmoteci, nototeci, diskoteci, pa ne mogu da ih ostavim unucima: mojoj Mii, mojoj Emi i mom Sergeju. Nataša i Katarina, ćerke, imaju nešto od toga, ali je to oskudno i siromašno. Katarina je obećala da će sav materijal iz Radio Beograda prikupiti.

Ne diše kad peva
Kolege, pa čak i operski pevači čudili su se koliko dugo mogu da pevam a da ne uzmem vazduh. Čitav refren koji traje šesnaest taktova otpevam u jednom jedinom dahu. Lepa Lukić je govorila kolegama: „Cune u junu pred turneju ode na Avalu i udahne, a u septembru na kraju turneje izdahne preostali vazduh“. (smeh)

 
Ove godine 6. novembra Cune i Leposava proslaviće 50 godina braka
Leposava 
U moju gospođu Leposavu - Lelu Gojković zaljubio sam se na prvi pogled. Gostovao sam na Svetom Stefanu koji sam svojevremeno i otvorio. Lela je bila sestričina doktora Miće Jankovića koji je bio naš kućni lekar, a vremenom je postao i prijatelj. Pojavila se na prevlaci koja deli Sveti Stefan od obale prelepa devojka u plavom kupaćem kostimu sa belim tufnama. Kada sam je ugledao, imao sam snažan utisak da je već znam i da sam je pre petnaest godina video pod jablanom ispred svoje kuće. Prišla je sa svojom sestrom meni i mojoj sestričini koja je uvek nosila moje fotografije i pedantno kopirala moj potpis. Biljana, ćerka dr Miće Jankovića, bi nagovarala moju Lelu: „Leco, Leco, evo ga Cune, hajde da mu uzmemo autogram“, a Lela je odgovorila: „Ma, ne pada mi na pamet, šta me zanima on“. Tada sam bio veoma slavan, ali moja sadašnja supruga nije bila - kako bi se to sad reklo - moj fan. Nakon toga pojavila se i moja pokojna tašta koja se predstavila kao sestra Miće Jankovića. Pomislio sam da je to divna prilika da se revanširam doktoru i pozvao sam ih da budu moji gosti na ručku ispod palmi. Već sam bio potpuno zaljubljen u moju Lelu. Sećam se, sutradan je nađem na plaži. Taman počnem nešto da joj pričam, ona uđe u vodu. Krenem za njom, pričam i dalje, tek ona zaroni. Više vremena je provela pod vodom nego u razgovoru sa mnom.

Miraz 
Ubrzo se i ona zaljubila, pa smo se venčali 6. novembra na moj rođendan. Zbog toga me je Leposava nazvala narcisom. Pre nego što ću da se preselim u njen stan, kupio sam divnu trpezarijsku garnituru u duborezu koju sam platio 100.000 dinara, a plate su tada bile između 7.000 i 15.000 dinara! To je bio jedan deo mog miraza (smeh), a ostatak sam doneo nakon venčanja: psa vučjaka, pače i lane. Pre toga sam bio gost predsedniku Titu u lovištu u Bačkoj Palanci gde su mi poklonili jedno lane sa zlatnim pegama. E sad, zamislite to lane na prvom spratu sve sa psom i pačetom koje me ujutru budi da ustanem iz kreveta i idem da se brijem, a njemu za to vreme da napunim lavabo da pliva. To je bio sav moj miraz koji sam doneo kada sam se „udao“ i došao kod žene u stan u Nemanjinoj ulici. Tašta je verovatno mislila da nisam normalan i čudno je gledala svoju ćerku koja se udaje za čudaka koji im u stan dovodi mali zoološki vrt.

Saobraćajna nesreća
Prva ćerka, Nataša rodila se 3. juna ‘64. godine, a ja sam tog dana na turneji u Crnoj Gori doživeo tešku saobraćajnu nesreću na putu od Bijelog Polja za Nikšić. Stopalo na desnoj nozi bilo mi je potpuno naopako okrenuto, dok su me u bolnici operisali, supruga je imala izuzetno težak porođaj. Sa štakama sam došao da preuzmem moju Lelu i moju ćerku Natašu iz bolnice.

Katarina
Kao model na reviji „Pal Zileri“ u Beogradu
Drugu ćerku Katarinu dobili smo u Americi. Društvo iz Hrvatske bratske zajednice i Srpske bratske zajednice predložili su da jedan hrvatski pevač i ja odemo u Ameriku da ih posetimo. Tamo sam dočekan na nož kao komunista, a ovde su me optuživali da sam navodno pevao četnicima i ustašama. Interesantno je da smo za taj put bili izabrani Arsen Dedić i ja, ali se neko u poslednji čas setio da smo obojica Srbi. I Arsen je, kao što znate, Srbin. Zato su sa mnom poslali Vicu Vukova. Brat moje supruge me je pozvao da svaratim kod njega na nekoliko dana u Čikago. Potpuno nenaviknut na glamur, bio sam raspamećen sjajem i okićenošću Amerike, Deda Mrazovima na svakom ćošku... Bio je to decembar ‘66. Pozvao sam i Lelu i Natašu da mi se pridruže na mesec dva. Nastupao sam prvo kod Milije Spasojevića u klubu, a kasnije po američkim noćnim klubovima pevao sam internacionalni repertoar. Preko nedelje sam radio u fabrici, a petkom i subotom pevao. U lokalu kraj mog nastupao je Stivi Vonder, a u blizini i Semi Dejvis Džunior. Obojica su dolazili da me čuju. Govorili su mi: „Ooo, kakav divan glas!”, ali niko me nije uhvatio pod ruku i pomogao mi u karijeri.

Problemi sa DB
Posle tri godine, moja Lelica je počela da vrši pritisak na mene da se vratimo u zemlju: „Ja imam mamu, ja imam mamu!“ Kažem joj: „Pa i ja imam mamu, nije mene tetka rodila“. Čim je Katarina malo porasla, vratili smo se u Jugoslaviju. Na aerodromu su me dočekala dvojica iz DB-a i poveli su me da im ispričam nešto o svom boravku u Americi. Pitali su me kako se zovu ti četnici kojima sam pevao. Rekao sam da sam nastupao po američkim klubovima, a kod Milije Spasojevića pevao sam gradonačelniku Branku Pešiću. „Nemoj to - Branko Pešić, to nas ne interesuje, a i znamo da je on bio. Nego ovi ostali!“ Rekao sam im da ne znam njihova imena, niko mi se nije predstavio, a na čelima im nije bila ucrtana ni kokarda ni petokraka.

0 коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.